Uz pisanu književnost razvijala se kod mnogih naroda književnost koja nije rukom zapisivana. Prenošena je tako da su je ljudi jedan drugome usmeno priopćavali, pamtili i prenosili. Tek naknadno, dulje ili kraće vrijeme iza postanka, zapisivali su ih a onda i tiskali.
Narodna poslovica – u pravilu – sažeta je, duhovita, oštroumna i slikovita izreka; misao temeljena na životnom iskustvu. Narodne poslovice izricane su u različitim prigodama s namjerom da pouče, osvijeste ljude, upozore ih na ranije iskustvo, usmjere njihova nastojanja u određenom pravcu.
U većini slučajeva narodne poslovice izražavaju humane misli i odgovornosti pojedinaca. One veličaju slobodu duh zajedništva, istinoljubivost i poštenje.
Danas nemamo nikakvih podataka o stvaraocima narodnih poslovica – tek na temelju njihove stvarne vrijednosti, možemo naslutiti o sposobnostima njihovih stvaralaca. Nije lako zapaziti dublji smisao neke životne pojave, otkriti njeno šire značenje za život pojedinca i društva i sve to izrijekom sažeti. Za to je potrebna sposobnost poniranja u dublji smisao i vrijednost ljudskog života. Jednom riječju – za to je potrebna - nadarenost.
Poslovice su, njihovi stvaraoci izricali na kraju nekog zbivanja, kao zaključke i poruke o životnim iskušenjima. Poslovice se lako i rado pamte jer su primjenjive na svačiji život. Zato su se vrlo brzo širile i prenosile iz jednog kraja u drugi, iz jednog naroda u drugi pa ih nalazimo, gotovo iste, na raznim stranama svijeta, kod različitih naroda.
Narodne poslovice stvarali su i školovani ljudi iz povlaštenih društvenih krugova, ali najveći dio narodnih poslovica stvorili su nadareni pojedinci iz naroda. U njima su vlastito životno iskustvo izrazili jezičnim izrazom svoga obrazovanja i prenosili ga usmenim putem..
Izdvojeno
